Vijesti » Abeceda univerzalne sportske škole » K - Koordinacijske vježbe

K - Koordinacijske vježbe

Image - K - Koordinacijske vježbe

Opće koordinacijske vježbe u treningu djece 6-10 godina starosti
Autor: Stjepan Crnokić, prof.

1. Uvod
Koordinacija je, bez sumnje, najvažnija sposobnost glede sveukupne učinkovitosti motoričkog ponašanja ljudskih bića. Ona sudjeluje u realizaciji praktički svake motoričke strukture, od najjednostavnijih pa do najsloženijih oblika gibanja. Utjecaj i važnost ove sposobnosti raste sa složenošću motoričkih aktivnosti, a najočitije dolazi do izražaja u situacijama brzog rješavanja problema na motoričkoj razini. Greške u metodici razvoja primarnih koordinacijskih sposobnosti tijekom sportskog usavršavanja ostavit će trajne negativne posljedice na motoričku efikasnost čovjeka.
U usporedbi s drugim sposobnostima, kao što su jakost, brzina, fleksibilnost i izdržljivost, koje predstavljaju temelje za vrhunsku izvedbu u smislu tjelesne kondicije, dobra koordinacija nužna je za usvajanje vještina i njihovo usavršavanje. Zato se kaže da je ona usko u vezi s tehnikom  sportske grane.
Kada govorimo o razvoju koordinacije kod  djece  važno je uzeti u obzir senzibilne faze razvoja ove sposobnosti (najveći utjecaj na razvoj od 6. - 12. godine) što ukazuje kada treba krenuti s ciljanim razvojem cijelog niza temeljnih vještina (koordinacijska baza) koje će im pomoći da postanu općenito kompletni sportaši prije nego počnu treniranje određenog sporta.    
 
2. Definicije koordinacije i njeni faktori
Koordinacija je sposobnost upravljanja pokretima cijeloga tijela ili dijelova lokomotornog sustava, a očituje se brzom i preciznom izvedbom složenih motoričkih zadataka, odnosno brzim rješavanjem motoričkih problema. Prema (Drabik, 1996) koordinacija predstavlja sposobnost da se ispune zadaće kretanja koje zahtijevaju suradnju više dijelova tijela bez mentalnih tenzija ili pogrešaka i s minimalnim trudom. A najjednostavnije bi se koordinacija mogla opisati kao sposobnost izvođenja jednostavnih i složenih pokreta, tj. sposobnost izvedbe kompleksnih kretanja, ali i brzog učenja novih pokreta i brze izmjene jednoga kretanja s drugim (Drabik, 1996). Koordinacija kod djece obično se odnosi na to jesu li oni u mogućnosti učiniti da njihove  ruke i noge rade zajedno na učinkovit način! Sportaši s dobro razvijenom ovom sposobnošću mogu ispravljati pogreške tijekom same izvedbe pokreta. Karakteristika dobre koordinacije je uključivanje mišića najprimjerenijih za određene zadaće po najefikasnijem redu, inhibirajući pritom antagoniste i regulirajući frekvenciju živčanih impulsa. Nadalje, za rješavanje koordinacijskih problema nužna je potpuna sinkronizacija viših regulacijskih centara i perifernih dijelova lokomotornog aparata (Metikoš i sur., 2003.).
Koordinacija je, naravno, usko povezana s tehnikom sportske grane, te nužna da bi sportaš efikasno i bez poteškoća vladao specifičnom tehnikom, jer su  dobro koordinirani pokreti ekonomičniji i brži od loše koordiniranih pokreta (Bompa, 2000.).
Na koordinaciju utječe više faktora (Drabik, 1996.): inteligencija sportaša (mogućnost rješavanja kompleksnih, nepredvidivih motoričkih zadataka), sustavan trening (unapređuje kinestetička osjetila i na taj način koordinaciju, preciznost i brzinu pokreta); stečena motorička znanja (motoričko iskustvo) te razina razvijenosti drugih motoričkih sposobnosti (niska razina razvijenosti brzine, snage, izdržljivosti, fleksibilnosti i drugih motoričkih sposobnosti koje loše utječu na koordinaciju).
Jedna od osnovnih podjela koordinacije je na opću i specifičnu. Opća koordinacija je temeljna baza za razvoj specifične koordinacije. Svestrani razvoj sportaša i raznovrsnost u daljnjim etapama sportske specijalizacije razvoja ovisit će o sustavnom radu na općoj koordinaciji, odnosno o izloženosti višestrano usmjerenih vježba i vještina tijekom djetinjstva i adolescencije (Drabik, 1996; Bompa, 2000.).
Specifična koordinacija omogućuje sportašu da brzo, precizno i s lakoćom izvodi kompleksne tehničke i taktičke strukture u različitim uvjetima. Može se razvijati izvođenjem specifičnih akcija nekog sporta iz neobičnih početnih pozicija i u koordinacijski zahtjevnijim uvjetima. Specifična koordinacija naročito dolazi do izražaja u onim sportskim granama koje obiluju tehničkim elementima (sportske igre). U sportskim igrama važno je precizno izvođenje jednostavnih i složenih vještina što je moguće brže u zadanom vremenu te u kontinuiranom mijenjanju okoline zbog prisutnosti protivnika.  
Prikaz 1. Razvoj pojedinih motoričkih sposobnosti s obzirom na dob  i utjecaj treninga (Sandmayr, A. Sportmotorische Tests in der Schule str. 66)  

Koordinacijske sposobnosti nisu urođene, već se razvijaju učenjem (Kosel, 1992.). U istraživanjima vezanim za trening djece i mladeži (Weineck, 1996.)  naglašen je fokus razvoja koordinacijski sposobnosti na pretpubertetsko razdoblje djece od 7 do 12 godine.
Uvažavajući to saznanje, mnogi stručnjaci upozoravaju da se senzitivne faze razvoja bazičnog motoričkog prostora ne smiju zanemariti, nego ih je potrebno sagledavati kao važnu stepenicu  u višegodišnjem razvoju sportaša. Djeca u ovom razdoblju (7. – 12.) postaju motorički i funkcionalno izuzetno usklađena i usvajaju vještine (motorička znanja) koje su temeljne za uspješnost u različitim, pojedinačnim i ekipnim sportovima. Ovo doba je stabilno za usvajanje velikog broja „grubih“ motoričkih kretnji koje će se u kasnijoj fazi (npr. oko 10 godine) stabilizirati u “fina“ motorička gibanja.
Djeca i mladež koja su razvijali različite vještine i motoričke sposobnosti, lakše će se prilagoditi zahtjevnim trenažnim procesima bez doživljavanja stresa povezanim s danas u mnogim sportovima preranoj specijalizaciji i forsiranim sudjelovanjem u natjecanjima.
Program i trening u ovoj dobi moraju se usredotočiti na cjelokupan sportski razvoj kroz višestranost, a ne na izvedbu samo specifičnog sporta.

Prikaz 2. Faktori koordinacijskih sposobnosti (Hirtz 1985).

Pojavni oblici (faktori) koordinacije su: prostorno vremenska orijentacija, ravnoteža, ritam, brzina reakcije i kinestetička diferencijacija. Skup koordinacijskih sposobnosti formira se vrlo rano i njihov trening treba započeti kad to nalažu senzitivne faze razvoja pojedinih sposobnosti. Kinstetičku diferencijaciju kao sposobnost najbolje je razvijati u dobi od 7. - 11. godina starosti (Hirtz, 1985.) i nema specifičnih spolnih razlika u razvoju ove sposobnosti kod dječaka i djevojčica u ovoj dobi. Prostorna orijentacija se razvija relativno kontinuirano cijelo ovo razdoblje, no u razdoblju od 7-9 godine ima poseban značaj na specifičnosti ove sposobnosti, te nakon 10 godine starosti ova se sposobnost gleda kroz osnovnu strukturu motorike (Meinel, 1977, Hirtz, 1985.). Razlike u spolovima u razvoju ove sposobnosti javljaju se tek nakon 12. godine u korist dječaka. Ravnoteža se najbolje razvija između 7.-12. godine, a nakon toga dolazi do njenog razvojnog stagniranja, također ne postoje specifične razlike u razvoju ove sposobnosti između dječaka i djevojčica u pretpubertetu (Hirtz 1985). Brzina reakcije kao sposobnost se najbolje razvija u dobi od 7.-10, godina starosti, a od 13 godine javljaju se specifične razlika po spolu u korist dječaka (Hirtz 1985). Razvoj ritma i njegov najveći doseg postiže se  kod djevojčica do 11. godine, a kod dječaka do 13. godine starosti. Nakon toga dječaci zadržavaju veći nivo razvoja ove sposobnosti nego djevojčice.

3. Metodika treninga koordinacije
U treningu koordinacije djece važna je bazična koordinacija u kojoj sudjeluju velike skupine mišića u pokretima cijelog tijela kao što su hodanja, trčanja, održavanja ravnotežnih položaja, skakanja, a koje djeca izvode spontano i kroz igru.  
Opća metodološko-didaktička načela kojima se treba voditi prilikom izbora vježbi u treningu koordinacije su: "Od lakih do teških", "Od jednostavnih do složenih", "Od poznatih do nepoznatih" (KIPHARD 1977). Izbor vježbi mora odgovarati djetetovoj biološkoj dobi kao i nivou motoričkih sposobnosti. Nadalje, te iste vježbe potrebno je unaprjeđivati odnosno modificirati u smislu promjenjivih uvjeta koji forsiraju promjene u prostornoj formi, vremenskoj usklađenosti (timing) i dinamici već svladanih vježbi.
Za ostvarivanje ciljeva koordinacijskog treninga poželjno je (Hirtz, 1976, Drabik, 1996.):
- koristiti različite prirodne oblike kretanja (hodanje, trčanje, skakanje, balansiranje, penjanje, bacanje, hvatanje) s ciljem planiranog i sustavnog razvoja ove motoričke vještine,
- usavršiti osnovne faktore koordinacije (kinestetičko diferenciranje, prostorna orijentacija, ravnoteža, osjećaj za ritam, reakcija na signal),
- kombinirati razvoj optimalnih kondicijskih sposobnosti (snaga, brzina, izdržljivost) s koordinacijom,
- koristiti odgovarajuće metode učenja tehnike sportske grane, kombinirajući razvoj koordinacijskih sposobnosti s učenjem sportskih vještina.

 Koordinacija se može razvijati u nekoliko osnovnih etapa:
1. izvođenje standardnih tehničkih struktura sportske grane,
2. izvođenje svih vježbi na suprotnoj strani (ljevaci na desnoj i obratno),
3. promjene brzine i ritma u izvođenju vježbi,
4. promjena elemenata poznatih tehnika,
5. dodavanje novih pokreta poznatim tehnikama,
6. povećanje opterećenja u situacijskim vježbama,
7. učenje tehničkih vještina drugih sportova.
Za  razvoju koordinacije dobro je koristiti metodu ponavljanja, a najbolje vrijeme za izvedbu koordinacijskih vježbi je završetak zagrijavanja ili početak glavnog dijela treninga. Sve mlađe dobne skupine bi na svakom treningu barem 10 – 15 minuta trebale raditi na koordinaciji. sposobnostima i sportskom potencijalu. Ne bi trebalo provoditi treninge koji su u potpunosti posvećeni koordinaciji zbog živčanog zamora, već je potrebno kratko, ali često raditi na razvoju koordinacije (Drabik, 1996.).

4. Metodičke vježbe i igre za razvoj koordinacijskih sposobnosti
Organizacija treninga koordinacije kod djece starosne dobi od 6.-10. godina, u različitim  sportskim  programima, mora imati višestrani trenažni pristup, u kojem se primjenom različitih kinezioloških sadržaja potiče univerzalan razvoj motoričkih sposobnosti i znanja. Sadržaji vježbi  koji se koriste u treniranju koordinacijskih sposobnosti djece odnose se na prirodne oblike kretanja i opća kineziološka znanja, zatim elemente tehnike i metodičke vježbe iz različitih sportskih disciplina, a u svemu tome dominantu ulogu ima organiziranje i provedba različitih igara. Važno je u organizaciji svih motoričkih sadržaja da sva djeca sudjeluju aktivno, pojedinačne vježbe ne smiju trajati predugo, zadatci se izvode u grupama i opterećenja trebaju odgovarati individualnim razinama sposobnosti pojedinaca, djeci se mora omogućiti pravovremena pomoć i korekcija u gibanjima, greške koje se pojavljuju kod izvođenja pojedinih gibanja su u ovoj dobi „normalna“ i treba im dati mogućnost za njihovo ispravljanje.

4.1. Razvoj koordinacije djece kroz biotička i opća kineziološka motorička znanja

Prikaz 3. Biotička motorička znanja  (prirodni oblici kretanja)Primjeri sadržaja za razvoj koordinacije djece kroz biotička motorička znanja


Kolut naprijed preko vježbača  

Kolut naprijed na švedskom sanduku                    


Kolutanje


Hodanje četveronoške naprijed-nazad na gredi                     


Preskok preko klupe s uporom             


Trčanje preko prepona (20-50 cm visine)


Puzanje uzduž klupe, ispod grede, na leđima      


Bacanje lopte i hvatanje uz pomoć čunja
        

Penjanje na okomite i mornarske ljestve i silaženje


Naskok s dvije noge na odskočnu dasku    


Vučenja u paru              


Žongliranje s malim obručima


Bacanje i hvatanje velikog obruča


Penjanje četveronoške po koso postavljenoj švedskoj klupi

Primjeri sadržaja za razvoj dinamičke ravnoteže kroz opća kineziološka motorička znanja


Prehodavanje švedske klupe  
        
Dodavanje u parovima s malim obručima

Vođenje lopte
  
Prehodavanje švedske klupe
           
Hodanje po konopu

4.2  Razvoj koordinacije djece kroz elemente tehnike sportskih disciplina
U organiziranju sadržaja za razvoj koordinacije kroz elemente tehnike sportskih disciplina važno je da djeca u ovoj dobi ne uče samo motorička znanja iz jednog sporta, nego sportski programi trebaju biti isprepleteni sadržajima iz različitih sportskih disciplina i usmjereni prema optimalnom razvoju svih motoričkih sposobnosti. Zato se moramo pridržavati nekoliko važnih principa: da organizirano vježbanje djece mora biti prije svega raznoliko i zabavno, u demonstracijama se mora naglašavati pravilnost tehnike, potrebno je izvoditi dovoljan broj ponavljanja kako bi usvojena znanja bila što kvalitetnija, što više koristiti modificiranu opremu, u taktikama i strategijama sportskih igara koristiti jednostavna pravila, naglašavati važnost fairplaya i voditi se s tim da sve što je organizirano treba biti sigurno, što ujedno smanjuje mogućnost  ozljeđivanja (Crnokić, 2010.).

Primjeri sadržaja za razvoj koordinacije djece kroz elemente tehnike sportskih disciplina

Kolut naprijed preko prepone gimnastika

Vođenje u hokeju
     
Golmanska povaljka u nogometu
               
Zakucavanje u košarci

Skok šut u rukometu
                      
Rolanje lopte donjom stranom stopala u nogometu

Donje odbijanje čekić odbojka

Trčanje po atletskoj stazi

U organizaciji rada s djecom ove dobi poželjno je koristiti modificiranu opremu koja im pomaže u savladavanju specifičnih elemenata motoričkih znanja iz različitih sportskih disciplina. Lopte za košarku trebaju po mogućnosti biti veličine 3 ili 5, koristiti obruče koji se mogu postavljati na različite visine, odbojka se u početku može igrati s balonima, loptama na napuhavanje te spužvastim loptama, palice za hokej su plastične, badminton se igra s reketima koji imaju skraćene drške... Sve navedene specifičnosti u radu s mlađom djecom omogućuju da se i zahtjevniji sadržaji iz pojedinih sportskih disciplina uspješno provode, a da se ujedno ne naruši sigurnost.

4.3. Razvoj koordinacije djece kroz igru
Igre koristimo u svim dijelovima treninga, na početku treninga u funkciji zagrijavanja organizma (igre u kojima se trči, brzo hoda ili skače), u glavnom dijelu sata treninga za realizaciju određenih elemenata koordinacije i na kraju treninga s ciljem da djeca trening završe vesela. Sve igre koje ćemo navesti u ovom poglavlju nazivamo „Malim igrama“ ,a to su sve igre u trčanju, različite lovice, igre s loptom, modificirane sportske igre, pojedinačne i momčadske igre i štafetne igre. Dakle, radi se o širokom spektru različitih igara u kojima se realiziraju različite radnje, imaju različit natjecateljski karakter i utjecaj na koordinacijske sposobnosti sudionika.
Primjeri igara
a) Pronađi položaj
Sadržaj:
Djeca slobodno trče po dvorani, te na znak trenera moraju zauzeti zadani položaj (sjedni, legni na trbuh/leđa, stoj na jednoj nozi, čučni, lezi na bok...). Igra se može igrati i na ispadanje tako da iz igre ispada dijete koje pogriješi ili zadnje napravi postavljeni zadatak.
Potreban rekvizit za igru:
Def, udaraljke
Metodičke napomene:
Ova igra se najbolje vodi defom, jer se na taj način najbolje kontrolira brzina kojom djeca trče. Nakon prestanka  zvuka defa zaustavljaju se i slušaju koji će zadatak trener zadati. Tako se kod zahtjevnijih zadataka npr lezi na trbuh izbjegnu nekontrolirana bacanja i mogućnosti ozljede nosa, brade.
Utjecaj:
Brzina reakcije, prostorna orijentacija, ritam
b) Grudanje
Sadržaj:
Teren u dvorani je jednom graničnom crtom podijeljen na dvije polovice. Zadatak je da se na tako označenom prostoru dvije jednako podijeljene ekipe međusobno gađaju spužvastim loptama.  
Potrebni rekviziti:
Spužvaste lopte različitih veličina

Varijante i metodičke napomene:
Igra se može igrati na ispadanje da pogođeno dijete ispada ( ili ima 2 života). Druga varijanta igre je da djeca određeno vrijeme prebacuju lopte iz svoje polovice igrališta na protivničku polovicu igrališta (prebacivati mogu i rukama i nogama). Nakon zaustavljanja igre od strane voditelja pobjednička ekipa je ona koja na svojoj polovici terena ima manje lopti.
Treća varijanta je da se na obje polovice igrališta postavi jednak broj čunjeva, zadatak je da se gađaju čunjevi protivničke ekipe (čunjevi se ne smiju štititi tijelom). Ekipa koja prva sruši sve čunjeve je pobjednička. Nije dozvoljeno gađanje u glavu (opasnost od ozljede).
Utjecaj:
Prostorna orijentacija, kinestetička diferencijacija, ravnoteža

c) Promijeni loptu
Sadržaj:
U ovoj igri djeca trčeći vode različite lopte po dvorani (nogometnu loptu nogom, rukometnu, košarkašku ili odbojkašku loptu  vode rukama). Na dogovoreni znak (npr. zvižduk), mijenjaju loptu u posjedu.
Potrebni rekviziti:
Koriste se različite lopte (košarkaške, rukometne, nogometne, odbojkaške...)
Varijante i metodičke napomene:
Zadatak je vremenski ograničen, a određuje ga voditelj. Igra se može igrati i na ispadanje i to tako da se igra provodi s manjim brojem lopti, djeca koja na početku nemaju loptu trče bez lopte po dvorani. Igra se može otežati tako da pri izmjenama lopte dva puta uzastopno ne smiju uzeti istu (ostave nogometnu pa da opet uzmu drugu nogometnu). Radi sigurnije provedbe prilikom izmjena lopti zahtijevati da se lopte prije same izmjene zaustave.
Utjecaj:
Prostorna orijentacija, kinestetička diferencijacija, ritam, brzina reakcije
d) Zvijezda
Sadržaj:
U ovoj igri u dvorani su postavljene niske grede i okrenute švedske klupe u poziciji trokrake ili višekrake zvijezde. Djeca slobodno trče po dvorani oko postavljene „zvijezde“ i na znak voditelja brzo se moraju popeti na jedan od postavljenih krakova.
Potrebni rekviziti:
Švedske klupe i niska greda
Varijante i metodičke napomene:
Broj klupa ovisi o broju djece koja sudjeluju u igri, jer je ograničen broj djece koji se na njih može popeti (6 djece po klupi/niskoj gredi). Igra se može igrati na ispadanje tako da dijete koje se zadnje popne ili padne s postavljenih  klupa ili grede ispada. Igra je dobra za vježbanje ravnoteže pa jedan od zadataka može biti stajanje samo na jednoj nozi. Važno je obavezno postaviti strunjače ispod klupa i greda radi sigurnosti.
Utjecaj:
Prostorna orijentacija, brzina reakcije, ravnoteža

Igrama kao organizacijskom obliku rada u treningu djece treba dati važnost i prednost pred ostalim sadržajima.

5. Testiranja koordinacije
Koordinacija se testira različitim testovima koji se većinom sastoje od sklopa više zadataka koji se trebaju izvesti u što kraćem vremenu po točno utvrđenom redoslijedu. Zadaci koji se izvode su poznati, ali se izvode na neuobičajeni način, te su složeni nepredvidivim redoslijedom (npr: trčanje natraške, trčanje oko čunja, okret, provlačenje ispod klupice, penjanje po ljestvama, uzimanje lopte s vrha ljestvi, nošenje lopte između nogu, ubacivanje u neki prostor itd). Testiranja koordinacijskih sposobnosti provodi se tako da se procjenjuju gibanja cijelog tijela ili njegovih dijelova.

Primjeri dva testa za procjenu koordinacije djece baterija testova AST 6-11 (Bös, 2001.)
(Detaljnije opise testova možete vidjeti na mrežnoj stranici www.skolski-sport.hr)
Test: Trčanje s preprekama
Cilj: Mjerenje koordinacije
Opis mjesta izvođenja:
Za trčanje s preprekama potrebno je postaviti poligon s dijelovima švedskog sanduka. Start- cilj je označen linijom i sa strane postavljenim čunjevima, centralna oznaka (označena stalkom/čunjem), a kroz svaki okvir švedskog sanduka je provučena po jedna strunjača.
Izvođenje zadatka:
Zadatak svakog ispitanika je da točno utvrđenim redoslijedom izvede postavljene zadatke i da pri tome bude što brži.
Slikovni prikaz izvođenja zadataka u testu




Test: Lopta-noga-zid
Cilj: Mjerenje koordinacije cijeloga tijela i preciznosti
Opis mjesta izvođenja:
Na udaljenosti od 3 metra od zida označiti liniju s koje se izvodi bacanje, 50 cm iza i ispred linije s koje se baca nalijepiti dvije oznake koje označavaju kvadrat. Taj označeni kvadratni metar djeca ne smiju napustiti kod izvođenja zadatka. Zid koji se koristi treba biti visok 3 metra i glatke površine. Na visini od 120 cm postavlja se A4 list papira kao orijentacijski cilj kojeg djeca gađaju.

Izvođenje zadatka:
U ovom testu ispitanik stoji raširenih nogu, leđima okrenut prema zidu i drži odbojkašku loptu u rukama. Zadatak mu je da baci loptu kroz noge prema zidu  od koji se lopta mora odbiti, a on se istovremeno treba okrenuti (1/2 kruga) i uhvatiti loptu prije nego li padne na pod. Uspješno izveden zadatak hvatanja  ili samo doticanja lopte nakon što se ona odbije od zid boduje se odgovarajućim bodovima (0-5). Voditelj demonstrira i objašnjava zadatak te moguća bodovanja uspješno izvedenih pokušaja. Važno je kod izbačaja dovoljno zamahnuti rukama kroz noge da lopta dobije odgovarajuću brzinu, a smjer i visina lopte je orijentacijski određena postavljenim papirom na zidu. Optimalna pozicija za bacanje je kada ispitanik vidi kroz noge postavljeni papir na zidu.
Zadatak se sastoji od tri elementa:
bacanja lopte kroz noge prema zidu, okretanja tijela za ½ kruga i hvatanja lopte.

Prikaz 4. Test lopta-noga-zid

6. Zaključak
Trening djece starosti 6.-10. godina treba usmjeriti prema  univerzalnom razvoju motoričkih sposobnosti i znanja. Na taj način povećavamo njihovu sveukupnu učinkovitost u kojoj koordinacija predstavlja najvažniju sposobnost. Rano školsko doba je najvažnije razdoblje u razvoju svih faktora koordinacije i to je vrijeme koje se ne smije zanemariti u cilju postizanja široke baze koordinacijskih sposobnosti. U sportskim programima za djecu  ne bi se trebala učiti samo motorička znanja iz jednog sporta, nego  bi programi trebali biti isprepleteni sadržajima iz različitih sportskih disciplina. Treninzi koordinacijskih sposobnosti u takvim programima provode se učenjem biotičkih i općih kinezioloških motoričkih znanja, specifičnih motoričkih znanja iz različitih sportova i igara. Ovakav pristup može predstavljati temelj za stvaranje budućih vrhunskih športaša, jer stjecanjem većeg broja motoričkih znanja u ranijim fazama športskog razvoja iz raznih športskih grana omogućuje uspješniju športsku specijalizaciju kasnije.

LITERATURA:
1.    Bompa,T. (2005). Cjelokupni trening za mlade pobjednike. Zagreb: Gopal.
2.    Bös, K. (2001). Handbuch: Motorische Test, Gottingen, Bern, Toronto, Seattle, Hogrefe-Verlag.
3.    Bös, K. i dr. Das Karlsruher Testsystem für Kinder (KATS-K)- Testmanual. Skinuto s internetske stranice adrese http//www.haltungbewegung.de/.../2001-4kapitel-4-testbeschreibungen-s_17-49.pdf. 22.rujan 2009.
4.    Crnokić, S. (2010). Univerzalna športska škola. Kondicijski trening, 8(1), 63-69
5.    Crnokić, S. (2010). Testovi AST 6-11. Skinuto s internetske stranice adrese http://www.skolski-sport.hr/testovi-924.html. 25. rujan 2010.
6.    Drabik, J. (1996). Children and Sports Training. Island Point, VT: Stadion Publishing Company.
7.    Findak, V., Metikoš, D., Mraković, M., Neljak, B., Prot, F. (1999). Primjenjena kineziologija u školstvu, Motorička znanja. Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.
8.    Höltke, V. (2003). Grundlagen und Prinzipien des Sportlichen Trainings. Available at http: //www.sportuntericht.de/unterrichts/lehrmaterialien/neu.html. 14.studeni 2010.
9.    Jukić, I., Milanović, D., Šimek, S. (ur.) (2007). Kondicijska priprema sportaša, Zbornik radova međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, Zagreb, 23. i 24. 02. 2007. Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski školski športski savez i Udruga kondicijskih trenera Hrvatske
10.    Liebisch, R., Schieb, C., Woll, A., Wachter, H., Bös, K (2004). Fitness in der Grundschule. Available at http://www.sportuntericht.de/sportarten.html. 26. studenog 2008.
11.    Roth, K.(2003). Wie verbessert man koordinative Fähigkeiten? Bilefelder Sportpädagogen, Methoden im Sportuntericht. Schorndorf Hofman, 85-102
12.    Rotkopf, T. Bewegung und Sport, Spiel- und Űbungsformen zur Entwicklung der Koordinativen Fähigkeiten at http://www.sportunterricht.de/sportarten.html. 31. siječnja 2011.
13.    Schubert, R. i D. Späte (1998). Kinderhandball Spass von Anfang an. Handball-Handbuch, Philippka-Sportverlag.
14.    Vidović, M. (2008). Primjena vježbi koordinacije u treningu djece i mladih nogometaša. Kondicijski trening, 6(2), 39-54

-->